Piše: Milan Mišić
Može li se u ovim turobnim vremenima – izmjeriti sreća? I to ne pojedinačna – Jovan Dučić nije bez razloga u ”Blagu cara Radovana” konstatovao da ”nijedan čovjek ne umije da odmjeri sreću koju ima, nego samo sreću koju nema” – već ona kolektivna, omeđena, doduše, granicama država.
Ujedinjene nacije su već pet godina pokrovitelj jednog takvog poduhvata u kojem je angažovan tim sociologa, statističara, ekonomista i drugih profesionalaca društvenih i prirodnih nauka. Oni su prošle nejelje, na dan kad je zvanično počelo proljeće (i na zvaničan Svjetski dan sreće), objavili najnoviji izvještaj u kojem je sreća izmjerena u oko 150 zemalja, uključujući i naše, balkanske.
Nalazi su očekivani: u vrhu tabele su opet skandinavske zemlje, u čije društvo je ovoga puta zašla i Švajcarska. Najsrećniji su dakle Norvežani, odmah iza njih su Danci, pa Island, pomenuta zemlja čokolade, sira sa rupama i tačnih satova je četvrta, a peti su Finci.
Među prvih deset zemalja u svojevrsnoj ”prvoj ligi srećnih”, zatim su Holandija, Kanada, Novi Zeland, Australija i Švedska. Neke nacije kojima svijet zavidi (ili je to do donedavno činio), poput Amerike, relativno su nisko: zemlja kojoj je danas predsjednik Donald Tramp tek je na 14. mjestu, vrijedni Njemci 16., Francuzi tek na 31. mjestu… Reklo bi se da je iznenađenje i to što je bogati Japan (51) nesrećniji od ne baš prosperitetne Rusije (49)…
Mi na brdovitom Balkanu smo u donjoj polovini ove tabele. Od naše bivše braće najsrećniji su Slovenci (62), dok je najnesrećnija Makedonija (92), koja je za samo jedno mjesto bolje plasirana od građanskim ratom razorene Somalije. Nisu baš najbolje prošla ni tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine (90.), dok je više sreće u Srbiji (73), nego u Hrvatskoj (77), na Kosovu (78) i Crnoj Gori (83). Ako nam je za utjehu, bolje smo rangirani od Bugarske (105.) i Albanije (109.)… Zanimljivo je da je Butan, mala budistička kraljevina na Himalajima, koja je još 1972. ”bruto društvenu sreću” proglasila za mjerilo nacionalnog bogatstva tek na 97. mjestu.
Naravno, može se diskutovati da li je dobro izmjereno ono što je (ne samo po Dučiću) neizmjerljivo, ali kad se prođe kroz izvještaj od skoro dvije stotine strana i pogledaju metodologija, tabele i matematičke formule, jasno je da je riječ o ozbiljnom pokušaju da se kvantifikuje nešto što je u suštini uvijek pojedinačno osjećanje zadovoljstva životom koji se živi, podložno promjenama u svakom momentu. Jer svako jutro počinjemo ustajanjem na lijevu ili desnu nogu, a dan završavamo zadovoljni onim što nam je donio ili gnjevni zbog neke propuštene prilike…
Ono što je međutim zanimljivo – i svakako poučno – iz ovogodišnjeg izvještaja o planetarnoj sreći, jeste nova potvrda starog uvjerenja da sreća pripadnika neke nacije uglavnom nije direktno zavisna od njenog ukupnog bogatstva, mjerenog često pominjanim bruto društvenim proizvodom (BDP), koji političari svojim biračima svuda pod nos poturaju kao dokaz njihove liderske uspješnosti.
Skandinavske zemlje koje su na globalnoj tabeli najsrećnije nisu i ekonomski najdinamičnije. One su međutim te koje su patentirale ”državu blagostanja”, društvo socijalne sigurnosti i solidarnosti, pravednosti i visokog stepena egalitarnosti i ličnih sloboda, što su glavne pretpostavke za osjećaj kolektivne sreće njihovih građana.
BDP je, doduše, bio u vrhu elemenata za izračunavanje nacionalnih koeficijenata sreće, uz očekivani životni vijek, sistem društvene podrške i solidarnosti, povjerenja u institucije, osjećanje lične slobode i osjećaj (ne)zadovoljstva. Jedan od nalaza je i da ekonomski rast nije uslov za sreću tek kad se dostigne određeni stepen razvoja, a da tempo rasta BDP nije istovremeno i indeks sreće, najupečatljivije pokazuje Kina, čija je ekonomija danas petostruko veća nego prije 25 godina, dok je subjektivni osjećaj blagostanja Kineza danas manji nego što je bio prije četvrt vijeka. (Kina je inače na 79. mjestu, što znači tek za nijansu srećnija od Crne Gore).
Ekonomski razvoj je svakako neophodan – bogati su generalno srećniji od siromašnih - ali, očigledno, ne i ”tiranija BDP”. Rast treba da ima ”ljudsko lice”, koje je odavno prekrio cunami još vladajuće doktrine ”neoliberalizma”, po kojoj sve rješava ”nevidljiva ruka tržišta”, i globalizacije…
Pojedinačna sreća, dakle, treba da ima društvene temelje, dok subjektivno (lično) blagostanje ne mora da bude u skladu sa kolektivnim (nacionalnim). Svako je, uostalom, kovač svoje sreće. I svako svoju sreću poredi sa srećom drugih. U svakoj zemlji ekonomske nevolje su izazivači društvenih kriza, jer imati ili nemati posao je važan elemenat u tome da li se neko osjeća (relativno) srećno, ili mizerno.
Cinici kažu da ”novac ne može da kupi sreću, ali može da je iznajmi”, a čini se da je, s obzirom na naše prilike, cjelishodnije da primjenjujemo recept Lava Tolstoja, od koga nema jednostavnijeg. ”Ako želite da budete srećni – budite”, savjet je ”gorostasa iz Jasne Poljane”.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ,, Politike’’)